Radna Terapija

Ponosna na svoje zanimanje uvijek ću rado istaknuti brojne prednosti radne terapije, ali jedna od najvažnijih je ta što ona gleda na mogućnosti i jake strane pojedinca, a ne na nemogućnosti i izazove. Upravo zbog tog pogleda potencijale koje svatko od nas krije u sebi uspijemo prepoznati i iskoristiti u našem radu.
Kroz aktivnosti smislene za pojedinca nastojimo razviti, obnoviti, održati, unaprijediti… vještine koje su nam potrebne da bismo sudjelovali u aktivnostima koje trebamo, želimo ili se od nas očekuje da ih provodimo. Mi volimo reći da svatko, ali baš svatko ima svoj „ruksak vještina“, a da smo mi tu da vas naučimo kada koju vještinu izvaditi iz njega, kako je iskoristiti te da vam osiguravamo kontinuiranu podršku na putu vašeg osobnog rasta i dostizanja maksimuma svojih mogućnosti.
Kažu da se mi samo igramo… i jako smo ponosni zbog tog „SAMO“. Na vlastitom primjeru moći ćete potvrditi da ste bili puno motiviraniji i da ste puno prije došli do željenog cilja ukoliko su aktivnosti bili od vašeg interesa i ukoliko ste se osjećali kompetentnima za njihovu provedbu. Tako je i s našim malim korisnicima.
Najvažniji dječji posao je igra, a s obzirom da su većina naših korisnika djeca, igra je naš osnovni alat rada. Kroz igru pomičemo granice i stižemo do željenog cilja. Tijekom svog dugogodišnjeg rada došli smo do spoznaje da bez timskog rada nema ništa i zato smo roditelje odlučili aktivno uključiti u provedbu projektnih aktivnosti. Još jedan od benefita u terapijskom radu s djecom s teškoćama u razvoju prepoznali smo u provedbi aktivnosti u njima poznatom okružju. I tako se rodila ideja radne terapije u domu korisnika.

Što smo radili i što smo postigli!?
Bez obzira na primarne dijagnoze, baš kao što ne postoji isto dijete i ista obitelj, tako ne postoje niti isti izazovi unutar pojedine dijagnoze. Svakom smo djetetu i njegovoj obitelji pristupali na jedinstven način i usmjeravali se na specifične potrebe tog pojedinog djeteta i njegove obitelji. Kod nekih smo radili na savladavanju aktivnosti samozbrinjavanja.
Krenuli smo od početka, razložili na korake i uvježbavali aktivnosti puput pranja zuba, pranja ruku, oblačenja i svlačenja. Vama je to rutina, ali puno je djece kojima te iste aktivnosti iziskuju veliki fizički i kognitivni napor. S drugima smo pak radili prilagodbe unutar školskog gradiva i nudili različite strategije koje su djeci pomogle da budu što samostalnija u provedbi školskih aktivnosti i uspješnija u savladavanju školskog gradiva.
Pripremali smo se mi i za ulazak u školski sustav, ali ne na onaj način na koji smo naviknuli, pa smo možda malo i začudili pojedine roditelje. Do boljeg hvata olovke, poboljšanja grafomotorike, povećanja pažnje i sl. nismo dolazili sjedeći za stolom, već se igrajući na podu, gađajući mete, vozeći autiće… Čak smo i kuhali. Samostalnost nam je je jako važan segment, a zadovoljenje potrebe za hranom primarna je potreba, tako da smo kroz aktivnost kuhanja radili na poboljšanju organizacijskih sposobnosti, osvještavanju vlastitog tijela u odnosu na prostor i predmete…
Išli smo i u kafić. To u radnoj terapiji i teoriji zovemo mobilnost u zajednici, a u praksi zovemo potrebom socijalizacijom i pripadanjem. Odlaskom u trgovinu učili smo o vrijednosti novca i teorijska znanja matematike implementirali i u praksi.
Tko kaže da se komunicirati može samo riječima. I sami znate da nekad ne izgovorimo niti jednu riječ, a kažemo jako puno. Alternativnim komunikacijskim metodama radili smo na unapređenju komunikacije i interakcije pojedinca s njegovom okolinom, jačali njegovo samopouzdanje, pomagali mu da iznese vlastite želje i stavove. Koliko puta ste čuli da je pojedino dijete razmaženo, preosjetljivo, da pretjerano reagira…
Neka djeca jednostavno imaju izazove samoregulacije. Mi odrasli smo naučili kako se nositi s određenim situacijama, imamo alternativu kada nam je teško pa zapalimo cigaretu ili pojedemo komad torte… Djeci je ponekad jako teško pokazati na ispravan način što ih muči, izverbalizirati svoje osjećaje... zato smo učili na koji način se umiriti, na koji način ispravno odgovoriti na ponekad možda preizazovne zahtjeve naše okoline. Izrađivali smo socijalne priče kako bi na djeci razumljiv način pokazali koja ponašanja smatramo društveno neprihvatljivima i što je još važnije učili smo ih koja ponašanja su prihvatljiva u određenim situacijama. Slušali smo, educirali, savjetovali, zajednički tražili rješenja…