Radna Terapija

Projekt

Radna terapija u domu korisnika

Kada se udruže dvije skupine istomišljenika koje za cilj imaju povećanje samostalnosti i neovisnosti djece s teškoćama u razvoju u njihovim svakodnevnim životnim aktivnostima te unaprjeđenje kvalitete njihovog kao i života njihovih obitelji, iz toga ne može proizaći ništa manje od nečeg uistinu posebnog.

Udruga Sjena imala je velike ideje i viziju, Centar aRTis INCLudum znanja i vještine kako iste ostvariti, a kroz Projekt osiguravanja radne terapije u domu korisnika uz podršku KTC d.d. u tome smo i uspjeli.
Zašto radna terapija!? Zašto aktivnosti!? Da li je svaka aktivnost dobra!? Da li svako dijete može ostvariti napredak i postići određeni stupanj samostalnosti i neovisnosti!?
Ponosna na svoje zanimanje uvijek ću rado istaknuti brojne prednosti radne terapije, ali jedna od najvažnijih je ta što ona gleda na mogućnosti i jake strane pojedinca, a ne na nemogućnosti i izazove. Upravo zbog tog pogleda potencijale koje svatko od nas krije u sebi uspijemo prepoznati i iskoristiti u našem radu.
Kroz aktivnosti smislene za pojedinca nastojimo razviti, obnoviti, održati, unaprijediti… vještine koje su nam potrebne da bismo sudjelovali u aktivnostima koje trebamo, želimo ili se od nas očekuje da ih provodimo. Mi volimo reći da svatko, ali baš svatko ima svoj „ruksak vještina“, a da smo mi tu da vas naučimo kada koju vještinu izvaditi iz njega, kako je iskoristiti te da vam osiguravamo kontinuiranu podršku na putu vašeg osobnog rasta i dostizanja maksimuma svojih mogućnosti.
Kažu da se mi samo igramo… i jako smo ponosni zbog tog „SAMO“. Na vlastitom primjeru moći ćete potvrditi da ste bili puno motiviraniji i da ste puno prije došli do željenog cilja ukoliko su aktivnosti bili od vašeg interesa i ukoliko ste se osjećali kompetentnima za njihovu provedbu. Tako je i s našim malim korisnicima.
Najvažniji dječji posao je igra, a s obzirom da su većina naših korisnika djeca, igra je naš osnovni alat rada. Kroz igru pomičemo granice i stižemo do željenog cilja. Tijekom svog dugogodišnjeg rada došli smo do spoznaje da bez timskog rada nema ništa i zato smo roditelje odlučili aktivno uključiti u provedbu projektnih aktivnosti. Još jedan od benefita u terapijskom radu s djecom s teškoćama u razvoju prepoznali smo u provedbi aktivnosti u njima poznatom okružju. I tako se rodila ideja radne terapije u domu korisnika.

Malo u brojkama

Znam da mi veliki volimo brojke pa ću sada malo jezikom koji svi jako dobro razumijete.
Tijekom provedbe projekta koji je započeo u veljači 2021. godine, našu uslugu je dobilo 20 obitelji. 200 odlazaka u dom korisnika i 200 sati rada je iza nas. Na prvu se čini jako puno, a zapravo je to tek kap u moru, budući da je potreba za ovakvim oblikom podrške iznimno velika.
S obzirom na velik interes, a ograničena sredstava prvi zadatak nam je bio iznimno težak-odabrati malene prijatelje kojima ćemo barem na kratko dolaziti i pomoći im iskoristiti njihove vještine kako bi savladali postojeće izazove. Iako nam je bilo jako teško, odluku smo morali donijeti i odabrati njih 20 između 5 puta više prijavljenih. S obzirom na trenutnu situaciju u našem sustavu zdravstva i socijale odlučili smo se da ćemo ovaj puta pomoći djeci dobne skupine 6+.
Zašto baš njima!? Pomoć je potrebna svima, ali praksa je pokazala da djeca izlaskom iz predškolskog sustava i ulaskom u školski sustav na neki način budu prepuštena sama sebi i svojim obiteljima. Iako ih tada čekaju velike promjene i novi izazovi, tom se području rada, za razliku od rane intervencije još uvijek ne daje dovoljno prostora i neosigurava prijeko potrebna podrška. S obzirom da mi kao radni terapeuti ne gledamo primarno na dijagnozu već na djetetove mogućnosti i izazove, kod odabira nam nije bila važna djetetova dijagnoza, pa se je tu našlo šaroliko društvo. Na projekt su uključena djeca iz autističnog spektra, s ADHDom, s intelektualnim i teškoćama učenja, s motoričkim i senzoričkim izazovima, s kašnjenjem u jezično-komunikacijskom razvoju…
Što smo radili i što smo postigli!?
Bez obzira na primarne dijagnoze, baš kao što ne postoji isto dijete i ista obitelj, tako ne postoje niti isti izazovi unutar pojedine dijagnoze. Svakom smo djetetu i njegovoj obitelji pristupali na jedinstven način i usmjeravali se na specifične potrebe tog pojedinog djeteta i njegove obitelji. Kod nekih smo radili na savladavanju aktivnosti samozbrinjavanja.
Krenuli smo od početka, razložili na korake i uvježbavali aktivnosti puput pranja zuba, pranja ruku, oblačenja i svlačenja. Vama je to rutina, ali puno je djece kojima te iste aktivnosti iziskuju veliki fizički i kognitivni napor. S drugima smo pak radili prilagodbe unutar školskog gradiva i nudili različite strategije koje su djeci pomogle da budu što samostalnija u provedbi školskih aktivnosti i uspješnija u savladavanju školskog gradiva.
Pripremali smo se mi i za ulazak u školski sustav, ali ne na onaj način na koji smo naviknuli, pa smo možda malo i začudili pojedine roditelje. Do boljeg hvata olovke, poboljšanja grafomotorike, povećanja pažnje i sl. nismo dolazili sjedeći za stolom, već se igrajući na podu, gađajući mete, vozeći autiće… Čak smo i kuhali. Samostalnost nam je je jako važan segment, a zadovoljenje potrebe za hranom primarna je potreba, tako da smo kroz aktivnost kuhanja radili na poboljšanju organizacijskih sposobnosti, osvještavanju vlastitog tijela u odnosu na prostor i predmete…
Išli smo i u kafić. To u radnoj terapiji i teoriji zovemo mobilnost u zajednici, a u praksi zovemo potrebom socijalizacijom i pripadanjem. Odlaskom u trgovinu učili smo o vrijednosti novca i teorijska znanja matematike implementirali i u praksi.
Tko kaže da se komunicirati može samo riječima. I sami znate da nekad ne izgovorimo niti jednu riječ, a kažemo jako puno. Alternativnim komunikacijskim metodama radili smo na unapređenju komunikacije i interakcije pojedinca s njegovom okolinom, jačali njegovo samopouzdanje, pomagali mu da iznese vlastite želje i stavove. Koliko puta ste čuli da je pojedino dijete razmaženo, preosjetljivo, da pretjerano reagira…
Neka djeca jednostavno imaju izazove samoregulacije. Mi odrasli smo naučili kako se nositi s određenim situacijama, imamo alternativu kada nam je teško pa zapalimo cigaretu ili pojedemo komad torte… Djeci je ponekad jako teško pokazati na ispravan način što ih muči, izverbalizirati svoje osjećaje... zato smo učili na koji način se umiriti, na koji način ispravno odgovoriti na ponekad možda preizazovne zahtjeve naše okoline. Izrađivali smo socijalne priče kako bi na djeci razumljiv način pokazali koja ponašanja smatramo društveno neprihvatljivima i što je još važnije učili smo ih koja ponašanja su prihvatljiva u određenim situacijama. Slušali smo, educirali, savjetovali, zajednički tražili rješenja…

Prijateljstvo

Započeli smo odnos kao terapeut i korisnici, a završili ga kao prijatelji.

Zamisao ovog projekta ispunila je naša očekivanja. Isti je pokazao višestruke benefite ovakvog načina rada i pomogao nam uvidjeti gdje još ima prostora za napredak, zato smatramo od iznimne važnosti ovakve projekte nastaviti provoditi i u budućnosti. Iznimno bi nas veselilo da od projekta ovako nešto preraste u trajnu uslugu.

Andrea Matković, bacc.therap.occup.,

USC/WPS certificirana za provedbu Ayres terapije senzoričke integracije®, primjenu i interpretaciju Testa senzoričke integracije i praksije

Svojom donacijom podržavate naš rad i pomažete nam da budemo jači i uporniji u provođenju naših ciljeva. Svaki vaš doprinos nam je od iznimnog značaja. Hvala.
DONACIJA
KONTAKT
© 2021 Udruga Sjena. Sva prava pridržana.
Top phone linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram