Dragi učitelji, ravnatelji i stručni suradnici škola

 

Na ovoj fotografiji smo sin moj ljubljeni Ivano i moja malenkost dan prije početka njegova prvoga razreda.
Sad mi se čini kao da je davno bilo ali sjećanje je još jako živo.
Zašto Vam pišem?
Željela bih Vas upoznati sa nekim stvarima koje možda niste čuli, ne znate, jer se obično ne govore.

Fotografirao nas je ovdje njegov tata jer je želio ovaj trenutak zabilježiti.
Spremanje prvašića u prvi razred.
U novu etapu života.
Kao kod svih prvašića svake školske godine i njihovih roditelja u nove izazove.
Ali mi smo ipak malo drugačiji roditelji i imali smo malo drugačijeg prvašića kao i put do toga. Puno teži i puno zahtijevniji.
Željeli smo ovaj naš veliki uspjeh zato zauvijek ovjekovječiti.
Kao i ovaj osmijeh i sreću na našim licima.
Mi ćemo sada u četvrti razred,već smo veliki ali sretni smo i dalje jer napredujemo kroz pozitivnu i poticajnu sredinu i učiteljicu, ali mi živo, ko majci, još gori sjećanje na upravo ovaj trenutak.

Dopustite mi da Vam kažem što je ovim osmjesima i sreći prethodilo i zašto su nam toliko vrijedni.

Sjedimo na podu i učim ga kako staviti knjigu u omot. Usput ih listamo.
Želim ga upoznati s udžbenicima, da ih osjeti pod svojim prstićima.
On to radi vrlo energično, djeluje kao da je potpuno nemotiviran, nezainteresiran i kao da će ih upravo podrapati na milijun komada.
Šteka mu motoričko planiranje, fina motorika, puno ga navodim verbalno a on hrpu riječi ne razumije. Znam da griješim jer čuje samo šum moga glasa u svojim ušima. Uzimam njegove ruke u svoje i zajedno stavljamo u omote.
Motoričkim pokazivanjem komentiram što radimo.
Polako se opušta. Osjećam to po njegovim ramenima, disanju i lupanju srca.
Teško mu je zadržavati pažnju nad udžbenicima jer ga svaki zvuk, poput spuštanja susjedove rolete i laveža pasa, omete.
No, vraćam ga. Polako i nježno.
Nekako pokušavam iako, vjerujte mi, ni sama ne znam kako i što trebam raditi i da li je to dobro.
On se trudi svojim pogledom, prstićima i umom vratiti na te knjige.
Osjećam koliko mu je teško boriti se, no ne odustaje.
Tu težinu pokazuje neuobičajenim smijehom, ponekad vriskom, ali on poznaje samo takav način izražavanja svojih emocija.
Ja bih se vjerojatno rasplakala da mi je toliko teško, ali on niti to ponekad ne može.
A ponekad baš jako plače.
Ne može izraziti na primjeren način svoju emociju. Bilo pozitivnu bilo negativnu.
Koristi resurse koji su mu znani, jer jednostavno mora pustiti emociju van.
Nismo li svi potrebni toga ponekad?

Vadim knjigu iz hrvatskog jezika.
Veselo usklikne, lupne po njoj i otvara ju opet vrlo energično, da mi (pomalo) i pobjedonosno pokaže slova koja smo dugo učili.
Ja znam da je dug i težak period ostao za nama. I koliko truda je uloženo u ta slova.
Moje suze, suze njegovoga tate.
Hrpe priprema, stručnjaka i školica.
Hrpa novčanog ulaganja.
Kao i hrpa neprospavanih noći, traženja načina a ponekad i lutanja.
On to ne zna.
I ne treba znati. On je samo dijete.
On upravo osjeća da je u nečemu uspio, da je to što se tražilo on savladao i zbog toga na ovakav način pokazuje svoju emociju.
Nama čudnu i neprikladnu, ali njemu jedino znanu.
Ne zna ju imenovati.
Ne zna mi reći “Mama, sretan sam jer idem u prvi razred, jer znam čitati i poznajem brojeve”.

Ima 7 g i 8 mj. Znam… Mnogi njegovi vršnjaci već su “debelo u školi” i već “debelo znaju sva slova” .
Mi smo sretni jer smo ih na kraju uspjeli savladati.
Prvo pisanjem u brašnu pa kroz plastelin.
I kroz njegove suze, vriskove, opiranje, ali i upornost – savladali smo ih.
Kroz moje lomove dok on spava, hrpu odustajanja, pa vraćanja i ohrabrivanja same sebe.
Znate li koliko sam puta samoj sebi rekla možeš ti to, ne gubi nadu?
Beskrajno puno. I još si uvijek to govorim.

Sretni smo na ovoj slici jer smo mogli i uspjeli.
Njegovi vršnjaci čitaju, zbrajaju bez pomagala, njegovi vršnjaci samostalno pišu i spremaju svoje knjige. Neki će s ključem oko vrata sami dolaziti drugi tjedan nastave u školu a neki će si usput, do škole, kupiti i pecivo u pekari.
S njima neće sjediti pomoćnik, odrasla osoba koja će ih navoditi i pomagati im u nekim osnovnim stvarima koje, eto djeca u toj dobi, već poprilično samostalno i bez problema mogu.
Biti ćemo prisutni na prvom sastanku gdje će tipični roditelji ispraćati svoju djecu uz bake i djedove, obiteljska slikanja i mahanja u novu etapu života kujući planove i snove za budućnost.
I mi ćemo biti sretni jer smo došli uopće do toga, da smo zajedno s njima na tome sastanku. Naš će sin poklapati uši jer će mu biti preglasan zvuk iz mikrofona a vrlo vjerojatno će i trčkarati mašući s rukicama.
Biti ćemo samo mi, uže “osobe od povjerenja”, da ga ne preplavimo.
I nekako mi se to čini sasvim u redu, ako uzmemo u obzir da nas masa uopće ne voli takve trivijalne događaje koje kao moramo odraditi, pa ćemo i mi regulirajući se, lupkati nogom ili vrtiti kemijsku olovku u ruci.

Sjedili smo na podu i listali te knjige satima.
On ih je svako malo pomirisao.
Bila sam oduševljena time, jer kopira me, to je za nas miljokaz više u njegovu razvoju.
Još jedan plusić kraj kratkoročnih ciljeva – oponašanje.
Miris knjige i miris male bebe meni su osobno najljepši mirisi, pa me u tome trenutku ispunio osjećaj zahvalnosti što je upravo to iskopirao.
Znači da me vidi, čuje, prati, osjeća emociju.
Nije puno ispitivao, zato što je njemu ta knjiga šuma slova i šuma brojeva.
Totalna apstrakcija.
Ali nisam to ni očekivala.
Ništa mu osobito ne predstavljaju, jer znate, on je dijete sa razvojnim poteškoćama.
Njemu je puno teže razabrati tekst, broj i sliku u tome udžbeniku nego nama.
Njegov mozak i obrada osjetila rade drugačije.
Mi smo, primjerice, takve stvari odavno naučili.
Djeca njegove dobi, odavno su to naučila.
Što nesvjesno, spontano a što kroz igru.
Ivano to ne može. Dijete poput njega to ne može.
I to “ne može” ne znači da to ne želi.
Vjerujte mi, itekako je želja jaka.
Jednom Ivanu to treba približiti na njemu prihvatljiv i shvatljiv način.
Pokazat će vam na razne načine da upravo želi, zato promatrajte i ne bojte se.
Želi biti prihvaćen.
I voljen. Želi biti jednako vrijedan. Uspješan.
Kao što želi i da ga se čuje i vidi, ne kao broj u nekoj evidenciji, ne to… Ne kao statistiku, Bože sačuvaj.
Nego kao živo biće.
Biće koje diše onaj isti zrak kao i mi, ispod ovoga neba i sunca, kojega svi zajedno imamo.
I koje svi jednako želimo, težimo im i dijelimo ih.

Na kraju se u tome listanju pogubio.
Umorio se. Bilo mu je u jednom trenutku stvarno previše.
Vjerojatno ga je i neki strah obuzeo.
Ponudila sam mu pernicu.
Opet se vratio onaj osjećaj zadovoljstva.
Slagali smo bojice još satima.
Ako ja okrenem bojice, on ih vrati “po svome” .
Točnim redoslijedom od crne do žute na kraju.
Ne radi to namjerno.
Jednostavno njegov mozak kaže da to tako mora biti. Rigidan je.
Kada mu okrenem, naljuti se.
Prirodno, jel’ da?
Svi se mi naljutimo i nije nam svejedno kada nam netko ili nešto pokvari ono kako smo si mi zamislili da će izgledati.
Evo, ja sam se jako ljutila na početku kada su mi govorili da od njega ništa nikada neće biti.
Onda se ta ljutnja pretvorila u jednu veliku tugu.
Jer sam smatrala da nisam dovoljno dobra za njega. Mi, roditelji djece s teškoćama, znamo biti jako tužni.
Ali onda smo na putu sreli i ljude koji su nam rekli da ima potencijala.
Ohrabrili nas da se ne predamo.
A poslije se sve to pretvorilo u jedan veliki inat.
Gurala sam ga, ohrabrivala, osnaživala kako sam znala i mogla, radila sa njim i nikada ga nisam ostavila. Nikada.
Osluškivala sam ga, upravo on mi je davao signale koliko može i koliko želi.
I stvarno ne može ko’ druga djeca… Ali može na neki svoj način, nekim svojim tempom.
Pa to je tako prirodno kod svih nas, zar ne?

Posložili smo pernicu, omotali smo knjige.
Spremili smo najljepšu garderobu za prvi dan škole. Podrezali nokte čemu se toliko opire jer se boji i jer mu je neugodan osjećaj.
Hipersenzibilan je dječak za neke stvari. Za neke je hiposenzibilan pa ih namjerno traži i izaziva.
Pripremili smo se taj dan svim srcem za redovnu školu kojoj smo toliko težili.
Željeli smo svi tamo pripadati.
Da se naš trud i rad prepozna.
Da Ivano pokaže svoje potencijale i sve što može i što jest.
I sve što ne može, ali da se nađe način razvijati ga kroz upravo ono što može.
Jer može i doista je suvišno gledati samo deficite. Kao i kod svakoga drugoga bića.
Stvarno, vjerujte mi, ta djeca mogu Vam puno dati.
Trebaju vašu podršku, razumijevanje, ljubav, empatiju i povjerenje.

I na kraju, dragi učitelji, ravnatelji i stručni suradnici… Mi roditelji znamo koliko vam je teško.
Znamo koliko sustav ne valja.
Koliko je neučinkovit, trom i bezobrazno bezosjećajan. O, itekako mi to znamo.
Živimo ga svaki dan i osjećamo ga svaki dan na vlastitoj koži i na onome što nas sve najviše boli – našoj djeci.
Kao što znamo i koliko ste malo plaćeni i podcjenjeni a koliko se, velika većina vas, daje u svoj posao i djecu.
Koliko se, velika većina vas, trudi prenijeti znanje koje ste učili, brusili, tesali.
Jer mnogima od vas to nije posao, nego poziv.
No, shvatite i nas… U svoj onoj našoj napornosti i zahtijevnosti.
U svakoj onoj našoj suzi na informacijama i izgubljenosti.
U svakom tužnom pogledu na priredbama i na hodnicima škole kada vidimo djecu urednoga razvoja.
Teško nam je i da, subjektivni smo… Jer ta naša djeca krv su nam i duša.
Nezaštićeni su i ne mogu sami.

Mi nismo htjeli ovakav roditeljski posao.
Nismo ga birali.
Pozvani smo raditi ga.
Kao što ni naša djeca nisu birala i željela svoje teškoće. Nitko ih nije pitao.
Želimo svojoj djeci sve najbolje kao i svaki drugi roditelji i zato trebamo i Vas.
Kao podršku i kao partnere.
Mi smo ti koji se bude s mišlju što će biti s tim djetetom ako mene ne bude.
Mi smo ti koji se boje bolesti a koje dolaze neminovno, oni čiji partneri odlaze, brakovi se raspadaju, obolijevaju, izvršavaju suicide jer pucaju… Više ne mogu, potrošeni su.
Mi smo oni koji na cičoj zimi ispred Vlade stoje sa svojom djecom i traže dostojanstvo i osnovna ljudska prava.
Sva ona prava, znate, koja su ustavima i poveljama zagarantirana i tako olako pogažena.
Mi smo umorni, iscrpljeni, izgubljeni roditelji sa nekad lažnim osmijehom na licu i suzom u krajičku oka, koji se na svakodnevnoj bazi bore s vjetrenjačama.
Bore se sa svojim emocijama, osudama i podcjenjivanjima.
Ali usprkos i u inat svemu tome, možemo biti tim. Pružite nam ruku.
Da stvaramo mikrosvijet u ovome svijetu bez morala i osjećaja.

Ja sam roditelj djeteta s višestrukim teškoćama. Mi to zovemo i autizam.
Moj sin to zove život.

Budimo hrabri i odvažni.
Nemojmo se bojati različitosti.
Nemojte se bojati djece poput ovoga moga dječaka.
Učiniti će vas boljom osobom jer će Vas naučiti pravim vrijednostima u životu.
A Vi… Vi ćete takvoj djeci pružiti znanje.
I pomaknuti njihove ljestvice prema gore.
Vratit će vam se, ako ne kroz poštovanje kakvo se očekuje, onda kroz bezuvjetnu ljubav i toplinu sa slikom toga živoga bića u kojemu će biti utkan i Vaš doprinos.
Vaša crta i Vaš potpis.

Nemojte takvu priliku propustiti nizašto.
Vrijedno je, itekako je.

A znate zašto?
Zato što je svaki život na kraju priče jednako vrijedan.
I savršen ili nesavršen – neprocjenjiv je.

S poštovanjem,

Mama

Autor: Suzana Rešetar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Related Post

IvanoIvano

Sutra se spremamo na prosvjed pod nazivom Škola za sve. Ivano je učenik 4. razreda osnovne škole po redovnom školskom programu uz prilagodbu sadržaja i

Skip to content