Ispod kišobrana

Nedavno sam išla gledati filmiće koje smo snimali dok je Ivano bio beba. Eto, nakon 8 i kusur godina skupila sam dovoljno hrabrosti (ili ludosti) da upalim koji filmić da se odvrti. Iz doba kada smo bili toliko bezbrižni i sretni da nam ravnih nije bilo na ovome svijetu.

Pogledala sam jedan, pa drugi, pa treći… Kod trećeg me već fino počelo stiskati u prsima. Jebote, pomislila sam, sama sebi ću izazvati srčani udar. Pozvala sam muža da vidi i on. Čisto da podijelimo taj usrani osjećaj, možda i infarkt. Imam sreće (da, to je stvarno sreća u životu teškoća u razvoju) da taj muškarac nije pobjegao glavom bez obzira. Ostao je s nama, uz nas i uzeo svoje breme na leđa koje ima kao tata i muž.

Usran osjećaj i težina u zraku zavladali su dok smo gledali filmiće iz početaka života našega jedinoga sina. Filmiće koje smo sami napravili i autorizirali. S dolaskom autizma, izbrisali iz pamćenja.

Nema mi gorega nego kada me netko pita za rani razvoj. Gle, ne znam. Ne sjećam se. Imam valjda namjerno izazvanu amneziju. Sjećam se samo njegova trčanja, neprestanog trčanja, njegova ležanja satima i satima uz prozor, njegovo zurenje bez ikakve mimike na licu, neprestano povraćanje hrane, vriskovi kao da mu netko na trenutke kida udove. I plač. Puno plača. Pa potpuni muk. Pa riječi koje su bile,postojale pa su netragom nestale. Pa neodazivanje na ime. Pa pričanje u žargonu. Kako sam to tek mrzila. Satima, satima na klingorski jezik.

Pogledala sam i proslavu drugoga Ivanova rođendana. Sad bih rekla da tada iz djeteta vrišti poremećaj senzorne integracije. I ah… Autizam. Grižnja dude, trčanje, ležanje na podu. Strah od balona. Strah od djece. Plakanje kod puhanja svijećica. Zabijanje u zidove. Kroz ekran se osjećalo koliko mu je teško. A koliko mi pokušavamo učiniti ga sretnim. A vidi se iz aviona da nam ne ide.

Kada je Ivano stasao u dvoipol godišnjeg dječačića, upisali smo ga u vrtić. Do tada ga je čuvao moj tata. I sjećam se jednog dolaska s posla po njega ; S vrata sam ušla u sobu, ozarenoga lica. Mamu nije vidio skoro cijeli dan, dijete će mi dotrčati u zagrljaj, bila sam potpuno sigurna u to. Dozivala sam ga dok je on vrtio kotačiće na autićima. I dozivala sam ga i dozivala. Okrenula sam se prema tati i pitala šta mu je? Odgovor je bio kratak: Takav je on par dana.

Znoj me oblio jer sam do tada puno puta bila u parkiću s njime i užasavala se vriska kada bi zapuhao vjetar. Jesen je bila najgora. To šuštanje lišća i kovitlanje po ulici, izluđivala ga je. Pa ono dodirivanje dlanom ruke grmova,ograda, klupica kao da ih mazi. A sad još i ovo.

Do tada sam već puno puta bila kod pedijatrice i ispitivala zašto ovo, pa zašto ono. Iznimno sam bila fokusirana na njega i kroz cijelu trudnoću pročitala sam sve knjige koje su postojale u knjižnici. Od trudnoće, poroda do polaska u školu. Sve što je imao Ivano, nije se uklapalo u te knjige. Puno puta govorila sam pedijatrici što sam vidjela i što su drugi vidjeli. I uvijek sam dobivala onaj standard odgovor : Dečko je i lijen je. Odgovori koji upropaste živote. U neko doba sam odustala, jer valjda ona zna. Doktor je, jebemu. A danas mi je jasno ko dan, nemojmo se lagati, da doktori opće medicine nemaju blage veze o autizmu. Odlazak kod njih po savjet ili pregled je čisto gubljenje vremena a s druge, paradoksalne strane, sve ide preko njih. Sigurno da ne letiš odmah dječjem psihijatru. Čisti primjer koliko sustav ne funkcionira.

No, taj prizor okretanja kotačića, skamenio me. Čim sam došla kući, upalila sam Google. Okretanje kotačića na autićima kod djece rane dobi. Zgrozio me odgovor. Nisam bila zadovoljna pa sam išla dalje ; Neodazivanje na ime. Fokus pogleda na jednu točku. Izostanak govora. Sve je davalo jedan odgovor ; Rani znaci autizma.

Zaklopila sam svom silinom onaj laptop, došlo mi je da ga nabijem o zid… i pogledala Ivana. Stajao je tik uz mene, škiljeći prema van i žvačući dudu. Ma nemaš ti nikakav autizam, naglas sam rekla i krenula s njim put parkića.

No, kako to obično biva, Svemir šalje različite signale. Baš u tome trenutku došla je susjeda sa svojim malenim istog godišta. I taman da mi onaj isti Svemir prišije šamar i zakuca me u zemlju. Njezin se igrao s kanticama, razgovarao i spuštao se niz tobogan napravivši živu simboličku igru gdje smo i mi dobile uloge. Moj je stajao kao ukopan i gledao kako se njiše grana na drvetu. Uzela sam ga i doslovno pobjegla iz parkića. Čim je muž došao kući rekla sam mu s vrata : S njime nešto ne valja. S tome rečenicom krenulo se sve tovariti na naše glave i još uvijek traje.

I tako smo nas troje proveli tjedne do polaska u vrtić. Uživajući u trenutcima osmijeha i sablažnjujući se nad okretanjem kotačića, zatvaranjem i otvaranjem ladica,neodazivanju na ime, klingorskom jeziku i satima ležanja na podu. Ja sam vrtila Google i išla po knjige, on me tješio nije mu ništa, ne drami. On je tražio izostanak govora a ja sam njega tješila, nije mu ništa, ne drami.

Dva tjedna vrtića prošla su brzo. Ivano je upisan kao dijete urednog razvoja u veliku dinamičnu skupinu. Predivne dvije tete. Jedna od njih, teta Marijana, spasila mi je kasnije život. Malo prije nje, to je bila vrtićka defektologica Maja. Pozvala me nakon 2 tjedna na razgovor. Psiholog, pedagog, logopedinja i ona. Sjedili su preko puta mene i rekli da bi za Ivana trebalo napraviti IOOP. Ha? Molim? Pitanja su se slagala u mojoj glavi no niti jedno nije iz mene izlazilo. Uzela sam to kao primljenu informaciju koju nisam mogla uopće obraditi. U redu,napravite što treba.

Nakon još 2 tjedna, pozvale su me opet. Ovoga puta povela sam muža.Za sigurnost. Oboružana pitanjima “do kad me mislite svako malo pozivati a dijete ne ide niti dva mjeseca u vrtić” preko straha da me ne zovu sigurno bez razloga. Da, taj strah. Jednostavno paralizira.

Danas mi je žao što ga nisam upisala u jaslice i to bi odmah promijenila da mogu vratiti vrijeme. Tko zna, možda bi se sve prije vidjelo, prije bi se reagiralo. Jer kroz naš sustav, to traje mjesecima pa čak u našem slučaju, godinama. Kao i pedijatricu, sve tada nadolazeće važne stručnjake kojima je on tako olako iscurio kroz ruke a da ga nisu ni pravo pogledali.

Na drugom susretu u vrtiću jasno su nam dali do znanja da Ivano ima određene teškoće u razvoju. I da bi svakako trebalo napraviti preglede da se vidi što je. Kao da mi je netko šamar prilijepio. Jedva sam se ustala sa onoga stolca. Dok smo tako išli prema autu, pogledala sam datum. Pedijatrica mu radi popodne. Naravno da joj idem reći što su mi rekli. Došla sam do nje, izreferirala sve u jednom dahu. Ona me gledala kao da sam joj ispričala dobar vic. Joj, ti stručni timovi vrtića – bio je jedan jedini njezin komentar. Bolje bi joj bilo da ga nikad nije rekla, da je zauvijek tu ušutila, jer zahvaljujući tome timu u vrtiću, saznali smo što je Ivanu. Inače, ta ista doktorica danas sjedi u Jedinstvenom tijelu vještačenja i odlučuje o sudbinama djece. O životima djece s autizmom i njihovim roditeljima. Krajnje zanimljivo.

Odmah sam tražila sve žive uputnice… Uporno je ponavljala da ne zna gdje da ga pošalje a ja sam uporno govorila da me nije briga, neka izmisli. Pa evo, govor je, odite na Suvag. Logopedu. O toj Poliklinici neću u širinu. Moj osobni dojam je katastrofalan. Ivano je napravio procjenu nakon mjeseci čekanja, utvrđena mu je radna dijagnoza Poremećaj razvoja govora i govornog jezika, uz preporuku za individualni rad i kontrolu za 9 mj. Svakoj budali danas bi bilo potpuno jasno da s time dijete sa navršene 3 g i koji mjesec, ne opuštaš iz Poliklinike za rehabilitaciju slušanja i govora s takvom dijagnozom. Nije da je imao rotacizam ili sigmatizam.

Vrtić se samo nasmijao na njihov nalaz, odmah su krenuli s izradom individualno-odgojno – obrazovnog plana. Potpisala sam taj papir, napokon odahnula što mu nije ništa. Pomislila sam da je možda fakat samo lijen… I dečko. Mama sam, jebi ga, nadaš se najboljem ishodu.

Do poziva nakon mjesec dana. Poziva na posao koji me je centrirao u os zemljine orbite. Vrtićka defektologinja me nazvala i izrekla nešto što sam joj mjesecima poslije zamjerala. Otvoreno, iskreno bez mašni i ukrasnoga papira. Danas… Danas znam da nas je vjerojatno ona prva spasila. Nazvala je i rekla : Mama, Ivano ima autizam. Dati ću vam broj, sutra se javite na ERF mojoj kolegici. Žao mi je, al morate se čupati iz ovoga koliko možete dok nije za sve kasno.

Ispao mi je telefon, osjetila sam veliku bol posred glave. Kakav autizam? Što je to? Ono s Googlea? Kišni čovjek… Dustin Hoffman? Kakve su ovo pizdarije? Pa rekli su samo da je poremećaj govora i govornog jezika! Pedijatrica tvrdi da je lijen i da je dečko!

O kako sam bila u krivu. U krivu su bili oni svi prije koji su nas šetali. Jer već nakon pola sata, koliko mi je s posla trebalo da dojurim u vrtić, vidjela sam prizor svih prizora. Slika koja se ne zaboravlja. Pečat na riječi koje su ispisane podebljim slovima na A 4 papiru. Slika onih “simptoma” iz knjiga koje počinju na slovo A. Djeca su sjedila oko tete koja je čitala slikovnicu. Ivano je ležao na leđima, postrance i promatrao kako se njiše zavjesa na prozoru. Vrtio je svoje prstiće i mahao ispred nosa kao da tjera mušice po zraku. A pokraj njega autići u nizu.

Otrčala sam do auta i povratila. Gotovo je. Kraj. Umrijet će i mi skupa s njime. Kako ću uopće reći to mužu? Da mu do nedavno “zdravo dijete” više nije odjednom zdravo!? Da pričaju i spominju onaj autizam. S Googlea. Iz knjiga koje počinju na slovo A.

Dolazak “sutra” trajalo je nikad duže. Prosjedila sam cijelu noć gledajući Ivana. Ne znam, valjda sam očekivala da će nešto početi izlaziti iz njega. Da će dobiti neki osip. Možda temperaturu. Da ću ga odvesti na hitnu, gdje će mu dati injekciju, sirup i gdje će sve proći. No, ništa se takvoga nije dogodilo. Osim što smo sutradan kod tete Ane, profesorice na Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu, nakon 2 i pol sata, dobili jednu jasnu potvrdu : Ispod kišobrana autizma je.

Šok je zavladao našim tijelima. Tuga našim riječima. Paraliza našim udovima.

Ivano neće umrijeti, autizam je stanje. Treba samo puno rada, rada i truda. Volite ga jednako kao i prije iako… Vi ste od sada atipična obitelj. Atipični roditelji neurorazličitoga djeteta.

Vrijeme je stalo. Nismo znali što ćemo, kako ćemo… Od kuda ćemo? I što je najvažnije – GDJE? Gdje, kod koga, jebemu, da nam pomogne, da nas uputi?

Danima je vladao potpuni muk. Čulo se samo kvrckanje noktića po radijatoru iz sobe. Klingorski jezik. Koraci koji su ubrzavali u trčanje. Čula se samo jedna velika praznina i osjetila golema tuga. Jer sve što je do tada postojalo, nestalo je. Raspršilo se.

Naš Ivano, dijete za koje smo gradili snove i sanjali, nestao je. Ništa, ali ništa tako ne boli kao razrušeni snovi. Došao je dječak kojega nismo poznavali. Ne, nismo… Ni malo.

Upoznavanje će doći postepeno. Kroz nemilosrdnost i ne funkcioniranje sustava, suze i očaj, trud, rad, padanje i dizanje, smijeh i sreću zbog tako olako shvaćenih stvari a nama sada toliko važnih. Ivano, taj mali atipični dječak, napravio je misiju života:

Upoznao nas je sa nama samima.

A samog sa sobom – treba učiti živjeti.

Autor: Suzana Rešetar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Related Post

IvanoIvano

Sutra se spremamo na prosvjed pod nazivom Škola za sve. Ivano je učenik 4. razreda osnovne škole po redovnom školskom programu uz prilagodbu sadržaja i

Skip to content