Mama u spektru

 


Prvo te rade budalom kad primjetiš da nešto s djetetom nije kako bi trebalo biti.
Od toga da te uvjeravaju da si mlada i neiskusna mater,da je dijete lijeno,muško i razmaženo.

E, onda ti tako živiš.
Slijepo vjeruješ,šta ćeš ti jadan ne bio,oni su doktori.
Crv sumnje te ipak ždere,pogotovo kad odeš u park koji mrziš iz dna duše gdje vidiš sretne roditelje i sretnu djecu ,pa onda mjesecima hodaš okolo naokolo ne bi li naišao na iole kompetentnu osobu,koja će zaista reći da li su tvoje sumnje opravdane ili ne.

Tako dođe doba vrtića.
Dijete sve gore i gore.
Ti još uvijek uvjeravan kako je s njim sve u redu.Jer eto,vjeruješ struci.
Onda tamo primjete da ipak nešto nije dobro.
Najjača mi je izjava bila; hitno treba intervenirati.
Kao da je to pipa.
Pa kupiš novu,odšerafiš staru i zamjeniš ju pa su sve tvoje brige riješene.

Dok ti tako prolaziš kroz “hitnu intervenciju” prođu mjeseci i mjeseci dok negdje dođeš na red za procjenu.
Onda dok dočekaš nalaz…jer nalaz sve kaže.
Da li da nastaviš živjeti i kako ili da životariš i vrtiš se u krug i dalje.
Al nalaza niotkuda, jer ipak mjeseci trebaju proći da ga se napiše.
Ti i dalje strpljivo čekaš i usput smršaviš par kila.

E onda napokon dođe nalaz jedan.
Pa drugi,pa treći…
Sve gori od gorega.
Na svima piše hitna, rana, individualna intervencija i hrpa stručnih izraza za koje ti ni enciklopedije ni Google ne mogu pomoći.
Jer osim što ti se ruke tresu držeći te nalaze,ti ne znaš niti gdje si a kamoli šta da radiš.
Nađe se pokoja dobra duša koja ti prišapne; Mama,morate tražiti pola radnog vremena.
Za početak,barem to.

Odlična je stvar to saznati, jer ti kao upućena majka znaš da se to traži na placu.
Ping pong ti postane super igra za usporedit svoj dnevni ritam i život općenito.
Kad napokon saznaš gdje i šta i kod koga trebaš ići i šta ti sve treba,opet prođu mjeseci.
Osim što ti tako lutaš,dijete ti kod kuće propada.

Naši centri za socijalnu skrb…ja bi ih osobno ukinula sve do jednoga.
Kod mene definitivno nisu opravdali svrhu svoga postojanja.
Nisu, jebi ga, žao mi je.

Pa ti onda nešto pukne u glavi.
Kao meni.Onda se od jedne normalne žene pretvoriš u ženu koja cijeli dan piše mailove raznim institucijama, više s tonom kroz koji se osjećaju sve psovke svijeta na hrpi nego sa poštovani ili cijenjeni .
Svađa se i psuje, hoda po uredima i povisuje glas do te razine da me grlo poslije boli danima.

Ne prepoznaješ se više u ogledalu.

No, nije to jedini posao.
Imaš ti i dijete koje ti kod kuće vrišti,baca se po podu,neće jesti,ne spava,hoda s rukama na ušima,boji se svega i svih.
Imaš i fantastičnog socijalno osjetljivog poslodavca kojeg boli neka stvar i lijevi papak jesi se ti sinoć naspavao pa ti “mejkap” iz toga razloga možda ne stoji najbolje ili si cijelu noć preplakao s djetetom koje se bacalo po krevetu jer ga je iziritiralo što si sigurno rekao krivu riječ ili si mu pak od umora,nesvjesno promijenio rutinu.
Jer eto,nisi još naučio da je to kod tvog djeteta strogo zabranjeno.

Onda kroz teške muke,dobiješ mjesecima poslije nalaze.
Pa opet čekaš vještačenja mjesecima.
Bez vještačenja nema prava,bez prava nema one famozne hitne intervencije.

U međuvremenu napokon ostaneš na dopustu, ili kreneš raditi na pola radnog vremena, misliš sad će sve biti lakše.

Plaćeno je,k vragu, doma si kao, imat ćeš za jest i moći ćeš biti s djetetom.

Obilaziš privatne kabinete psihologa, logopeda, rehabilitatora,fizijatara, psihijatara.
Svi su sretni jer te vide, jer naravno, na faci ti piše da si pred raspadnim stanjem i da si voljan platiti sve živo samo da netko nešto poduzme.Ako su govna, oderat će ti kožu s leđa. 
A ti samo želiš da ti netko kaže šta da radiš.

Ne spavaš,kakvo spavanje…knjižnica ti je drugi dom.
Laptop se užario od čitanja svega živoga o tom prokletom poremećaju.
F onaj,F ovaj.
Zapravo,ne znaš ni šta trebaš čitati.
Jer jedan govori kako je to samo govorno nerazumijevanje,drugi hiperaktivnost,treći se uhvatio senzorne integracije, četvrti da mu nije ništa, dok onaj zadnji u nizu galami gdje si dosad??? 

Kao da si ti lijepo svo to vrijeme sjedio negdje u hladovini i čekao da netko pucne čarobnim štapićem.

Da ne govorim da si u tome sam.
Nemaš ama baš nikoga,svima je žao,svi te tješe bit će sve u redu.
Kao da je to gripa pa ćeš popiti Aspirin i ona će polako nakon 8 dana proći sama od sebe.

U tebi se miješa šok,tuga,strah.
Izgubljen si i jadan.
Jer, na kraju krajeva, sve ovisi o tebi.
A ti stvarno ne znaš šta da radiš.

I tako opet prođu ne mjeseci,nego godine.
Obilaziš ti i dalje bjesomučno ordinacije jer naš sustav fantastičano funkcionira ,pa se uvijek netko sjeti da ti je baš krivo slovo ili zarez negdje napisano pa samim time nema prava.
Pa opet famozna vijeća još famoznijih vještaka.
Za neke se pitaš u kojem vremenskom razdoblju su zapeli, za druge ne znaš jel te zajebavaju namjerno ili slučajno. 

Bez ostvarivanja prava nema hitne intervencije.
Kad vidim tu riječ,dobijem napadaj smijeha.
Onog sličnog kao kod moga Ivana.
Kad se iz plača počne histerično smijati.

Onda napokon osvane dan kad ostvariš neko pravo.
Zamisli, ali dijete ti je sad preveliko za neku ustanovu u koju bi mogao krenuti na terapije.
Halo,rana intervencija je kad se krene od pelena raditi s djetetom a ne od skoro 5-te godine!
Stvarno si idiot ako pomisliš kako si uspio.

Al sva sreća pa ti država plati u suhom zlatu što si se odrekao posla. 
Što si se odrekao svoga postojanja.
Da radiš ono što je ona trebala osigurati tvome djetetu.
Plati ti taman toliko da ti nije dovoljno ni za posjet 2 x tjedno logopedu kroz mjesec dana.
Između ostalog,dijete treba i jesti,piti,obući se i imati igračke.
Pa sport ,jer je to dobro za razvoj mišića,posturu tijela,stabilnost itd.
Moraš, biraš, jer ako hoćeš nahraniti dijete ležiš s njime na podu.
Jer dijete se ljulja na stolici pošto mu je teško sjediti.

Tako na kraju dobiješ dijagnozu.
Sad se nebo otvorilo i svi krenu biti pametni.

Ti si već par puta dobio slomove živaca,naravno da to nitko nije primjetio,kako i bi kad ih dobiješ po noći kad nitko ne vidi.
Danju moraš biti priseban i dobre volje,jer netko s djetetom mora raditi hitnu i ranuuuu intervenciju.

Zaboravi što si po struci i što znaš a što ne znaš.
U autizmu moraš sve znati; od logopedije,psihologije,defektologije,
pravnih pitanja,do terapijskog jahanja i psihijatrije.

Psihološke podrške nema ni za dijete a kamoli za tebe…kakve su to gluposti,želje i pozdravi?
Dižeš to dijete svaki dan,cijeli dan.
Vadiš ga iz tantruma.
Iz strahova,iz njegovog svijeta u koji uporno bježi.

Ne vjeruješ da ga moraš učiti svakoj,ali ama baš svakoj sitnici.
Nema toga u autizmu,učiti ko sva redovna djeca onako usput.
Pa krenu riječi,pa ono vrti danima jednu te istu riječ.
Pa ti dobiješ krila,pa upreš sve snage da dođu jednosložne pa višesložne rečenice…
Uspijevate,a ni sam ne znaš kako.
Zna reći da ga nešto boli.
Pa dva mjeseca tražiš način kako napisati slovo A.

Nazivaš sve žive i mrtve da podijeliš svoju sreću.
Od toga da ti dijete ide samo na zahod do toga da piše slovo A,B,C…

Pogubiš sebe u svemu tome.
Više se ni ne sjećaš tko si i šta si bio.
Samo se usput neka pametna glava nađe koja te podsjeti kako si se jako promijenio.
Stvarno…ne znaš zbog čega.
Od lagodnog života valjda.

Odmori se malo; savjeti stižu sa svih strana.
Kao da je dijete stvar koju ću ištekati,staviti sa strane i nek pričeka dok se ja vratim sa krstarenja ili godišnjeg odmora.
I on i njegov autizam.

Odmaraš kad ti dijete spava.
AKO uopće spava.
Odmaraš čitajući priče drugih roditelja,tješeći se kako nisi sam.
Pa ti malo bude lakše.
Zamoliš Boga,ako još vjeruješ da postoji,da se dijete probudi dobro.

Utješiš se tako prevrćući film što si sve napravio…u čemu ste uspjeli,što ste prevladali i savladali.
Podsjeti te prijateljica iz spektra na redovnu školu o kojoj nisi ni razmišljala da će se dogoditi.
Pa ti ona zaostala suza u oku zatitra.

Na odmoru si.
Koji je sve samo ne odmor.
Jer tebe čeka još hrpa posla.
A dijete ti baš i ne voli odmore jer je izgubilo svoju rutinu.

Pa se sjetiš da te za mjesec i pol čeka škola.Opet tvoj uspjeh i tvoje rane intervencije.
Redovna škola.Tražiš asistenta; odjednom je i to tvoj posao.
Mjesecima si tražio školu,slušao prodike tipa; zamisli kak te nije sram pomisliti da ti je dijete sa autizmom za redovnu školu.
Razmisli malo tom svojom glavom.
A ti ne možeš dozvoliti da ga sustav upropasti…jer im se neda.

Pa ti kažu ljuta si.
Ma nisam.Svašta.
Pa ti kažu previše si tužna.
Ma dajte.

Ali nitko ne pita kako si.
Kako si poslije hiljadu svakodnevnih stresnih situacija na dnevnoj bazi.
O tome bih mogla knjige napisati.

O ljutnji,tuzi,očaju,osjećajima koji se miješaju pa navalama energije.
O osmijehu djeteta koji te vrati na trenutke u ljepšu stvarnost kad shvatiš da sve što radiš ipak ima valjda nekog jebenog smisla.

I tako onda uđeš u sobu.
Zaključaš vrata.
Isplačeš se ako ti funkcioniraju suzni kanali.
Oporaviš se.
Budeš kao nova.
Žena si.
Mama si. 

Jer moraš.

Mama si u spektru.

Autor: Suzana Rešetar

1 thought on “Mama u spektru”

  1. Sabina napisao:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Related Post

Suzana RešetarSuzana Rešetar

Govor naše Suzane rešetar ( odnosi s javnošću – Udruga Sjena) na prosvjedu pod nazivom ” Škola za sve”.  14.9.2019 , izvor: HRT  http://udruga-sjena.hr/wp-content/uploads/2019/09/ivano.mp4

Skip to content